Neki od glavnih razloga zašto izbjegavamo ozbiljne razgovore?
Neki od njih su :
- uvjerili smo sami sebe da će razgovor samo pogoršati problem o kojem je riječ
- lijek može biti gori od bolesti, a mi se ne želimo osjećati loše
- ne želimo da se druga osoba osjeća loše
- u razgovoru bi mogli saznati stvari o sebi samima koje ne želimo čuti kada druga osoba postane preemocionalna
- ne znamo kako će razgovor završiti i da li će doći do ozbiljnijih posljedica ili odmazde
Zamislite ovu situaciju:
"Čak i zatvorenih očiju znam kad je Helena stigla na posao. Najčešće kasni - 10 do 15 minuta svakog dana. Ulijeće u ured , do svog stola, ne ostvarujući kontakt očima s nikime od nas. Baca torbu na stol.
Prije sam znao reći: "Bok Helena, jesi li imala ugodan vikend?"
Odgovor je dolazio rijetko. Katkad bi rekla - " Nisam jutarnji tip, OK?" a točnije bi bilo "Nisam nikakav tip!" Više niti ne govorim "dobro jutro".
Neljubazna je prema klijentima. Lupa slušalicom u telefonski aparat nakon završetka razgovora. Neljubazna je prema nama - uvijek zapovijeda, ne pita. Krivi nas za svoje greške. Naš vođa tima ništa ne poduzima u vezi toga.
Kako je raditi na ovom radnom mjestu? Jednom riječju, to je kao hodanje po ljuskama jajeta cijelo vrijeme. Konfrontirao sam je u vezi njene grubosti a ona mi je odgovorila :"Takva sam. Naviknut ćeš se."
Ili ovu:
"Sve što zanima mog šefa je kako da se dodvori svom šefu. On igra na strah. Stalno spominje kako vikendima igra golf sa generalnim direktorom. Vjerojatno mu i pušta da pobijedi svaki put."
"Postoje tri greške u ovom izvještaju - ispravi ih. Tvoj posao je pod revizijom. Postoje mjesta gdje ljudi pitaju mnogo pitanja, ali to mjesto nije ovdje."
To je obično zlostavljanje, negativni komentari, ostajanje duže da se posao završi, nikada se ne čuje zahvala. Neki moji suradnici odlučili su mu reći nešto o tome - više nikad neće. Na jednom od sastanaka osoblja, nakon što je pričao o "dragocjenim princezama na katu s podsuknjama" (većina našeg osoblja su žene), rekao je da neka nitko ne očekuje da je on šarmantni princ.
Kako nazvati šefa koji pred vama pokazuje jedno lice, a pred svojim šefom drugo?
Jekyll i Hyde sa diplomom?
Odgonetnite to!
Zašto to ljudi podnose?
Što se dogodi sa dobrim ljudima kad im karijere krenu prema vrhu, prema dobro plaćenim poslovima i svjetski priznatih državnih agencija?
Kako ljudi budu uvučeni na očajna radna mjesta, gdje kritika postaje važnija od rješavanja problema?
Bez tajni
U posljednjih nekoliko godina održali smo na stotine radionica o kulturi na radnom mjestu za razne vrste poslovanja. Pomagali smo grupama radnika da se fokusiraju i obrate pozornost na način kako što rade na radnom mjestu.
Pronašli smo na stotine timova koji rade skupa. Ljudi posvećeni poslu koji rade mnogo radnih sati u korist svojih klijenata.
Također smo naišli na timove koji su uspjeli unatoč svojim šefovima. Otkrili smo da se toleriraju i nekooperativno i nekolegijalno ponašanje. Loši radnici su dobivali premještaje umjesto otkaza.
Nismo naišli na nikakve tajne. Svi zaposlenici su znali da postoji neodgovorno ponašanje i manjak integriteta što se tiče iskrenih povratnih informacija.
Poštovanje i suradnja su često bile teme razgovora. Nepoštovanje, nekooperativnost i zlostavljanje su se tolerirali a ne sankcionirali.
Ljudi rade ono što se pokazalo funkcionalnim. Ono što je dobro funkcioniralo na mnogim radnim mjestima je ponašanje koje smo više očekivali naći kod polaznika nižih razreda osnovne škole.